mudroljublje

FILOSOFIJA

Đorđo Agamben: Oskudnost svijetom


Vladanje životinja nikada nije razabiranje nečega kao nečega. Martin Hajdeger 

U zimskom je semestru akademske godine 1929-1930. Martin Hajdeger naslovio svoj ciklus predavanja u Frajburgu Die Grundbegriffe der Metaphysik: Welt – Endlichkeit – Einsamkeit (Temeljni pojmovi metafizike: Svijet – Konačnost – Samoća). Godine 1975., godinu dana prije smrti, tekst je dao u štampu (objavljen je tek 1983. godine kao 29-30 svezak Gesamtausgabe) te in limine u njemu napisao posvetu Ojgenu Finku, spominjući da je imenovani ''često izražavao želju da ova predavanja budu objavljena prije svih ostalih''. Autor je time zacijelo diskretno naglasio važnost što ju je sam bio pripisao – i još pripisuje – tim predavanjima. Što je ono što, na teorijskoj ravni, opravdava takvu kronološku prednost? Zašto bi ta predavanja idealno prethodila svima ostalim – odnosno četrdeset i pet svezaka koji bi trebali, prema planu za Gesamtausgabe, sabrati Hajdegerove cikluse predavanja?

Odgovor nije samorazumljiv i zato jer se predavanja, barem na prvi pogled, ne podudaraju s naslovom i nipošto se ne nude kao uvod u temeljne pojmove neke discipline, pa makar ona bila tako specijalna kao ''prva filozofija''. Predavanja se najprije posvećuju opširnoj analizi – oko dvjesto stranica – ''duboke dosade'', kao temeljnom emocionalnom raspoloženju, odmah potom još opsežnijem istraživanju odnosa životinje prema njenoj okolini i čovjeka prema njegovu svijetu.

Preko odnosa između ''oskudnosti svijetom'' (Weltarmut) životinje i čovjeka koji ''oblikuje svijet'' (weltbilden) nastoji Hajdeger uspostaviti istu temeljnu strukturu Dasein-a (tu-bivstvovanja) – bivstvovanja u svijetu – u odnosu na životinju i, na taj način, ispitati porijeklo i značenje one otvorenosti koja se s čovjekom uspostavila u živom biću. Znano je da je Hajdeger ustrajno odbacivao tradicionalno metafizičko određenje čovjeka kao animal rationale, kao živo biće koje ima jezik (ili um), kao da bi se dalo bivstvovanje čovjeka odrediti dodavanjem nečega ''puko živom biću''. U paragrafima 10 do 20 nastoji u knjizi Bivstvovanje i vrijeme pokazati da je struktura bivstvovanja-u-svijetu, koja je svojstvena Dasein-u, svagda već pretpostavljena u svakom poimanju (bilo filozofskom, bilo naučnom) života, tako da dolazimo do njega uistinu svagda ''putem jedne privativne interpretacije'' strukture.

Život je jedna svojstvena vrsta bivstvovanja, ali je bitno dostupna samo u tubivstvovanju. Ontologija života se sprovodi putem jedne privativne interpretacije; ona određuje ono što mora biti da bi moglo biti nešto takvo poput samo-još-živjeti [nur-noch-Leben]. Život nije ni puko biti predručan [Vorhandensein], a isto tako nije ni tubivstvovanje. Tubivstvovanje se, opet, ontološki nikada ne može odrediti tako da se postavi kao život – (ontološki neodređen), a kao povrh toga još i nešto drugo[1].

Metafizička igra pretpostavke i upućivanja, oduzimanja i dodavanja između čovjeka i životinje jeste tematika koju propituju predavanja iz 1929-1930. godine. Usporedba s biologijom – koja je u Bivstvovanju i vremenu obavljena u nekoliko redaka –, tu se nastavlja u pokušaju radikalnog mišljenja odnosa između pukog živog bića i Dasein-a. Upravo se tu pokazuje da je taj predmet rasprave odlučan, zato postaje razumljiv Hajdegerov zahtjev da ta predavanja budu objavljena prije svih ostalih. Jer u bezdanu – i ujedno u posebnoj blizini –, što ga trezvena poza predavanja otvara između životinje i čovjeka, ne gubi svu prisnost samo animalitas i nudi se kao ''ono što je najteže misliti'', nego se i humanitas pokazuje kao nešto nedokučivo i odsutno, lebdeći između ''ne-moći-ostati'' i ''ne-moći-napustiti-mjesto''.

Crvenu nit koja vodi Hajdegerovo tumačenje čini trostruka teza: ''kamen je bezsvjetovan [weltlos], životinja je oskudna svijetom [weltarm], čovjek je taj koji oblikuje svijet [weltbildend]''. Budući da Hajdeger kamen (neživo biće) – s obzirom na to da mu manjka svaki mogući dostup do onoga što ga okružuje – odmah zanemaruje, može početi svoje istraživanje sa središnjom tezom i latiti se pitanja što znači ''oskudnost svijetom''. Filozofska analiza je tu u cjelini upravljena na savremena biološka i zoološka istraživanja, posebno na ona što su ih obavili Hans Driš, Karl fon Baer, Johanes Miler, nadasve na istraživanja njegova učenika Jakoba fon Ikskila. Ne samo da Ikskilovo djelo nedvosmisleno opisuje kao ''najkorisniju stvar što je filozofija može prisvojiti od danas vodeće biologije'', nego je njegov utjecaj na koncepte i terminologiju još veći nego što priznaje sam Hajdeger, koji piše da riječi što ih koristi za opisivanje oskudnosti životinjskog svijeta ne izražavaju ništa različito od onoga što Ikskil razumije pod pojmom Umwelt i Innewelt[2]. Hajdeger imenuje das Enthemmende, disinhibitor, ono što Ikskil imenuje ''nositeljem značenja'' (Bedeutungsträger, Merkmalträger), a Enthemmungsring, disinhibitorskim krugom, ono što zoolog imenuje Umwelt, okolinom. Ikskilovom Wirorgan odgovara Hajdegerova Fähigsein zu, biti-sposoban za…, koja razlučuje organ od jednostavnog mehaničkog sredstva. Životinja je zatvorena u krug svojih disinhibitora tako kao što je, prema Ikskilovom mišljenju, zatvorena u malobrojne elemente koji određuju njen perceptivni svijet. Iz tog razloga životinja, jednako kao i kod Ikskila, ''ako uđe u odnos s drugim, može susresti samo ono što pogađa taj biti-sposoban, pokreće ga. Sve drugo nije a priori kadro prodrijeti u krug životinje''[3].

No u interpretaciji odnosa životinje prema njenom disinhibitorskom krugu i u istraživanju načina bivstvovanja tog odnosa, Hajdeger se odmiče od Ikskila kako bi izradio strategiju u kojoj razumijevanje ''oskudnosti svijetom'' i razumijevanje ljudskog svijeta napreduju istočasno.

Životinji svojstven način bivstvovanja, koji određuje njen odnos s disinhibitorom, jeste obuzetost (Benommenheit). Hajdeger se tu poigrava s repetitivnom etimološkom figurom, sa srodnošću između pojmova benommen (obuzet, omamljen, u omaglici, ali i oduzet, spriječen), eingenommen (zanesen, zaokupljen) i Benehmen (držanje, vladanje), koji svi upućuju na glagol nehmen, uzeti (iz indoevropskog korijena *nem, koji znači dijeliti, namijeniti, dodijeliti). Ukoliko je životinja u biti obuzeta i sasma zanesena/zaokupljena vlastitim desinhibitorom, u odnosu na njega ne može istinski djelovati (handeln) ili se odnositi (sich verhalten): može se samo vladati (sich benehmen).

Vladanje kao način bivstvovanja uopće moguće je samo na podlozi zaokupljenosti [Eingenommenheit] životinje u sebe. To specifično životinjsko kod-sebe-biti, koje nema nikakve veze s vlastitošću [Selbstheit] čovjeka koji se vlada kao osoba, tu zaokupljenost životinje u kojoj je moguće svako i svakojako vladanje, određujemo pojmom obuzetosti. Samo zato jer je životinja u svojoj suštini obuzeta, može se vladati… Obuzetost je uslov mogućnosti, zahvaljujući kojemu se životinja, u skladu sa svojoj suštinom, vlada u nekoj okolini, no nikada u svijetu [in einer Umgebung sich benimmt, aber nie in einer Welt][4].

Kao slikovit primjer obuzetosti, koja se nikada ne može otvoriti svijetu, Hajdeger navodi eksperiment (što ga je već opisao Ikskil), pri kojemu su pčelu u laboratoriju postavili pred punu čašu meda. Ako se, nakon što je pčela počela srkati, odreže njen zadak, pčela i dalje mirno srče, dok iz njena otvorena zatka teče med.

To uvjerljivo pokazuje da pčela uopće ne ustanovljava da ima previše meda. Ne ustanovljava ni to ni – što bi bilo logičnije –, da nema zadak. O svemu tome nema ni govora, nego nastavlja svojim gonjenjem [Treiben] upravo zato jer ne ustanovljava da ima još meda. Štaviše, jednostavno je omamljena hranom. To biti omamljen [Hingenommenheit] moguće je samo ondje gdje je neki nagonski ''k tome'' [treibhaftes Hin-zu]. Omamljenost takvom nagonskosti istovremeno isključuje mogućnost ustanovljavanja onog biti predručan [Vorhandensein]. Upravo to da je životinja omamljena hranom priječi joj protivstaviti se [sich gegenüberstellen] hrani[5].

I na toj se tački Hajdeger pita o prirodi otvorenosti, koja je svojstvena obuzetosti, čime započinje istovremeno oblikovati nekakav reljefni oblik odnosa između čovjeka i njegova svijeta. U što je otvorena pčela, što spoznaje životinja kada stupi u odnos sa svojim disinhibitorom?

I dalje se poigravajući složenicama glagola nehmen, Hajdeger piše da tu nije posrijedi razabiranje (Vernehmen), nego samo nagonsko vladanje (Benehmen), jer je životinji oduzeta (genommen) ''sama mogućnost razabiranja nečega kao nečega, i to ne ovdje i sada, nego oduzeta u smislu 'uopće nije dana'''. Ako je životinja obuzeta, to je zato jer joj je ta mogućnost bila radikalno oduzeta.

Obuzetost [Benommenheit] životinje najprije znači: oduzetost [Genommenheit] nečega kao nečega u svakom vladanju, te potom: omamljenost [Hingenommenheit] upravo pri takvoj obuzetosti; obuzetost životinje dakle označava sav način bivstvovanja, u skladu s kojim je životinji, u njenu odnošenju na drugoga, uskraćena ili, kako takođe kažemo, oduzeta [benommen] mogućnost da se postavlja u odnos i poziva se na njega, na toga drugoga kao toga i toga uopće, kao onoga biti predručan, kao bivstvujućeg. Upravo zato jer je životinji oduzeta mogućnost da razabere kao nešto ono na što se odnosi, može je to drugo tako sasvim omamiti[6].

Nakon što Hajdeger na taj način uvodi u životinjsku okolinu bivstvovanje u negativu – preko njegove oduzetosti    na stranicama koje su u čitavom predavanju najnabijenije, nastoji u nastavku precizno odrediti poseban ontološki status onoga na što se životinja u obuzetosti odnosi.

U obuzetosti bivstvujuće nije otkriveno [offenbar], nije otključano [aufgeschlossen], nego upravo zato nije zaključano [nicht verschlossen]. Obuzetost je van te mogućnosti. Ne možemo reći: bivstvujuće je za životinju zaključano. To bi moglo biti samo ako bi bila ikakva mogućnost, kolikogod minimalna – za otključanost. Tome nasuprot, obuzetost postavlja životinju izvan mogućnosti da bi joj bivstvujuće bilo otključano ili zaključano. Obuzetost je suština životinje, znači: životinja kao takva se ne nalazi u mogućoj otkrivenosti bivstvujućeg. Ni njena takozvana okolina ni ona sama nisu otkriveni kao bivstvujuće[7].

Teškoća tu proishodi iz činjenice da način bivstvovanja što ga treba dokučiti nije ni otključan ni zaključan, tako da to biti-u-odnosu s njim nije moguće pravilno odrediti kao istinski odnos, kao nešto s čime se ima posla.

Jer životinju obuzetost i sve njene sposobnosti neprestano sile u mnogovrsne nagonske djelatnosti, u osnovi joj manjka mogućnost da bi stupila u odnos s bivstvujućim koje nije ona sama, niti s bivstvujućim koje ona sama jeste. Zbog toga neprestanog siljenja životinja takoreći visi između same sebe i okoline, bez mogućnosti da kao bivstvujuće može iskusiti jedno ili drugo. No to neimanje mogućnosti za otkrivanje bivstvujućeg je kao oduzetost otkrivanja ujedno i omamljenost od… Dakle, moramo reći da je životinja u odnosu s…, da obuzetost i vladanje ukazuju na otvorenost za… Za što? Kako treba označiti ono što u specifičnoj otvorenosti omamljenosti na neki način nalijeće na prisiljenost nagonskog biti-obuzet[8]?

Daljnje određenje ontološkog statusa disinhibitora vodi u jezgro teze o oskudnosti svijeta kao suštinske karakteristike životinje. Ne biti kadar imati-posla-s nije nešto samo negativno: na neki je način naime oblik otvorenosti i, određenije, otvorenosti koja disinhibitora nikada ne otkriva kao bivstvujuće.

Ako vladanje nije odnos s bivstvujućim, da li je odnos s ništinom? Ne! Ako nije s ništinom, onda je ipak s nečim, s nečim što dakle ipak mora biti i jest. Dakako – no pitanje je upravo nije li vladanje upravo neki odnos s…, takav da je ono na što se odnosi vladanje kao ne-imati-posla-s za životinju na određen način otvoreno [offen], što nikako ne znači otkriveno [offenbar] kao bivstvujuće[9].

Ontološki status životinjske okoline možemo odrediti ovako: offen (otvoreno), ali ne i offenbar (otkriveno, doslovno – što se da otvoriti). Bivstvujuće je za životinju otvoreno, ali nije dokučivo; odnosno, otvoreno je u nekoj nedokučivosti i neprozirnosti – na neki način dakle u ne-odnosu. Ta otvorenost bez razotkrivenosti određuje oskudnost životinjskog svijeta u usporedbi s oblikovanošću svijeta koja je karakteristična za čovjeka. Životinja nije jednostavno bez svijeta jer mora, zato jer je otvorena u obuzetost – za razliku od kamena, koji je lišen svijeta –, biti bez njega, svijet joj mora manjkati (entbehren); odnosno, da je u njenu bivstvovanju može određivati oskudnost i manjkanje:

Upravo zato jer životinja u svojoj obuzetosti ima odnos prema svemu onome što susreće u disinhibitorskom krugu, upravo zbog toga ne stoji na strani čovjeka, upravo zato nema nikakva svijeta. Ali to neimanje svijeta – iz nekog načelnog razloga – životinju ne potiskuje niti na stranu kamena. Naime, instinktivno biti-sposoban omamljene obuzetosti, odnosno postati omamljen od disinhibitora, znači biti otvoren za…, premda ima karakter ne-imati-posla-s. Kamen, naprotiv, nema niti tu mogućnost. Ne-imati-posla-s…, naime, pretpostavlja biti-otvoren… Životinja u svojoj suštini posjeduje to otvoreno bivstvovanje. Biti otvoren u obuzetost jeste bitno imanje životinje. Na osnovu tog imanja životinja može oskudijevati [entbehren], biti oskudna, u njenom je bivstvovanju može određivati oskudnost. To imati dakako ne znači imati svijet, nego biti omamljen disinhibitorskim krugom – imati disinhibitor. A jer je taj imati otvoreno bivstvovanje za disinhibitor, tome biti otvoren ipak je oduzeta upravo mogućnost da se disinhibitor otkrije kao bivstvujuće, stoga imati otvoreno bivstvovanje jeste ne-imati, i to ne-imati svijet, ako je istina da svijetu pripada mogućnost otkrivanja bivstvujućeg kao takvog[10].

Iz: OTVORENO - Čovjek i životinja, s italijanskog preveo Mario Kopić, Gradac K: Beograd – Čačak 2014.





[1] Martin Heidegger, Sein und Zeit, Tübingen: Niemeyer 1972, str. 87 (italijanski prevod Essere e tempo, Milano: Longanesi 1972)
[2] Martin Heidegger, Die Grundbegriffe der Metaphysik. Welt – Endlichkeit – Einsamkeit, Gesamtausgabe XXIX-XXX, Frankfurt/M. 1983, str. 383 (italijanski prevod I concetti fondamentali della metafisica. Mondo-Finitezza-Solitudine, Genova: Il Melangolo 1999).
[3] Ibidem, str. 369.
[4] Ibidem, str. 347-348.
[5] Ibidem, str. 352-353.
[6] Ibidem, str. 360.
[7] Ibidem, str. 361.
[8] Ibidem
[9] Ibidem, str. 368.
[10] Ibidem, str. 391-392.
Don't Miss
© all rights reserved
made with by templateszoo